Aspekti Života – Krivnje

Odgovornosti. Opravdanja. Posljedice. Ne bi li bilo lakše život sačiniti od razloga, onih za ubuduće. One prošle, neuspjele tamo ostaviti.
Možda samim pisanjem ovoga djeluje kao da sebe opravdavam, sebi i onima koji me krive za nešto u mom životu, ali ja samo želim reći kako bih lakše živio. Samo pretpostavka. Pretpostavka da je lakše osjetiti život, i nikako teznja za potpuno prepuštanje njemu.

Mrzim potištenost koja proizilazi iz osjećaja da sam ja ili neko kriv za ono u čemu sam trenutno. Jer se taj osjećaj poslije pretvara u nešto sasvim suprotno, drskost i aroganciju. Potiskujem da ne okrivim na glas, da ne otvorim neugodno prebacivanje ili konflikt. Koliko li je samo besmisleno mjeriti i stvarati krugove krivice, a kao svi imamo životnu filozofiju kako je najbolje za nas. Nečija filozofija je proistekla iz vjere, nečija iz iskustva, nečija iz mjerenja pojedinosti u nečemu, a svi rezultati toga se svedu na lični obzir koji osjećamo.

Ako po vjeri mjerimo: zar nije vjera da Bog odlučuje o bili i nebiti, bilo i nije bili.

Ako po iskustvu mjerimo: zasto je iskustvo ako postoje krivci. Nije li lakše i djelotvornije prihvatiti šta je mogućnost i realnost.

Ako po učinkovitosti mjerimo: teško da jedno može da zaustavi ostvarenje nećega čemu većina teži. Ako se desi da jedan zakaže krivi su i drugi što nisu se obazirali nego samo za svoj dio posla se opredjelili da bi Odradili.

Čemu služe krivice? Da li za utjehu ili nekome za opravdavanje? Ne mogu ni u što životno da uklopim krivicu, sem kriminalna djela. Život ne može da sadrži nesto sto se zove krivica. Može biti greška iz nehata, može biti naivnost, može biti lakovjernost i povjerenje, al sve je to osobenost koju prihvatamo ili ne prihvatamo, po mogućnosti izbora ili nemogućnosti izbjegavanja nametanja.

Neko, koga bih ja htio da uvedem u svoj život, neizbježno je da mjeri u čemu sam više nego ko sam. I naspram toga mene stavlja na mjesto šta sam u svom životu i koliko sam ostvario. I onda mjerenje krivice. MOgao si “to i to”; “trebao si to i to” zašto nisi “tako i tako”. Tad jedino što vidim u tom mjerenju da ne pripadamo istom kalupu i da je pogresno kretati se dalje i graditi išta. Jer krivnja će uvijek dolaziti pri mjerenju bilo čega na kraju i svegasvega.

Napisat cu kasnije post-skriptum u ovom članku 😉

0

4 Replies to “Aspekti Života – Krivnje”

  1. Pročitah i duboko uzdahnuh. 😀 S pomisli: eh pa bilo bi lijepo da je tako. Meni nikad nije naumalo da taj osjećaj nazovem krivicom, a moglo bi. Svo nezadovoljstvo, frustracija, strah, ljenost, ustvari vodi ka svaljivanju krivice. Ali nekako, kad čovjek da sve od sebe na putu kojim ide, nema mjesta za to, zna da je tako moralo biti. Barem ja nisam imala često taj osjećaj. Jesam jednom nedavno i bilo je baš gadno, dok nisam shvatila da to nema veze s istinom, baš zato jer krivice ne služe ni za šta. I to mi je i pomoglo da shvatim (ali zaprave shvatim) da je svačija istina univerzalna, da ne gledam samo kroz svoju perspektivu i prestanem biti ta osoba kakva sam možda malkice bila: mogao si to ovako, trebalo je onako, zašto nisi ovo… a posebno svom bratu, stalno mi nešto smetalo, pa je uvijek komentarisao: ko će te bona takvu trpjeti? (ovo nadovezivanje na temu od neki dan o trpljenju 😀 )

    Prijavi komentar

  2. Hahaha vidjela sam, pretresla sam malo blog, ali sam se suzdržavala od komentarisanja, reći će neko ova nema pametnijeg posla u životu. Naravno da možemo nekoga prihvatiti ili udaljiti se, ali kod mene je uvijek bila i treća opcija, biti razlogom nečije pozitivne promjene. Sad kolika je mjera u tome, koji je način i da li je uopšte moguće, još uvijek rezonujem.

    Prijavi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*