Razgovor od dodira

Tragao sam. Nikada prestao nisam vjerovati da nečiji tuđi dodir je taj koji u meni strvara pjesmu i ono od čega mi se misli skroje. Volim reći “vjerujem” jer je lakše nego da se preispitujem. Kada govorim “dva smo ja”, to je onda onaj  tuđim dodirom i onaj sa sopstvenim obzirom. Čak i sam sebe počinjem da prepoznajem.

Ne zovem to ja nadahnuće. Ma kakvi. Nadahnuće je ništa naspram osjećaja davanja i uzimanje od nečije misli, i duše. Kako me samo gradi i ukrasi. Pokazuje mi moje okvire i ladice koje ne znam ni da su u meni. Osvijetli ih i namiriše, pa mogu da kroz to svijetlo da isčitavam sebe.

Volim sopstveno ćutanje, i ne znam zašto ali mi pričinjava lagodnost. A svi lagodnosti volimo. A opet, nekada toliko toga bi da govorim nekada, da i u govoru Nikome uživam. Pa zapišem. U par riječi. li samo dok treba dok ne počnem da čujem svoj glas, koji mi odvrati pažnju i izgubim nit i besmisleno počnem da govorim. Ili samo prestanem da se sjećam riječi koje bi najbolje pristajale što želim ispričati. A možda kada sebe čujem, u tom trenu zaćuti duša s kojom govorim.

Kakvo samo savršenstvo može da leži u riječima, pa nekada prosto mi bude žao na drugo, uobičajeno i formalno, da ih trošim. A volio bih samo o tom dodiru govoriti i s tom dušom razgovarati. Makar i ponavljati već rečeno. Ili nanavo govoriti drugačijim riječima o već rečenom. Mogao bih od tog dodira ne zaspati bar jedan vijek. Ili jutru se oduprijeti i ne voljeti njegovu svježinu, naspram topline u sebi koju bih imao.

3

4 Replies to “Razgovor od dodira”

Odgovori na Krajiškinja Poništi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*