Odnos kroz…

Počesto sam sebi nametnem neke „konverzacije iz očaajaa“. Svojih ili tuđih. To su konverzacije iz trena nepažnje, i nepotrebne su objema stranama. Očajnički pokušaj da se isplete odnos koji bi nam obome upotpunio i vrijeme i nas. Međutim. Nemaju veze sa vještinom izražavanja uspjesi i neuspjesi i tim pokušajima. Uspješnost je u tome da li iz nas poteče želja ili ne, ona što će napraviti imaginarni krug oko vas koji će da neutrališe sve druge ljude, želje za drugim ljudima.

Sam čovjek sebe dovede u neugodan položaj time što pokuša stvoriti konverzaciju iz ničega i bez povoda. Znam to, jer nekada sam bio u takvom stanju opuštenosti, čisto iz zabave, da ako mi daš povod, pridobit ću svakoga na konverzaciju.
Konverzacija bez povoda zahtijeva perfektnu otvorenost i ubjedljivost, makar u onome zbog čega pristupaš i tada su ti šanse za uspjeh konverzacije 50-50.
S toga treba se izvještiti za smišljanje povoda.
Mnogi misle da „spontano“ je nešto što se usputno sretne, pokupi i iskoristi. Spontanost je nešto što mi sami skrojimo u doživljaju. I podrazumjeva se, iz želje za nečim, pa šta god da to bilo.
Želja za nekim izrodi mnogo spontanosti, ali zahtjeva mnogo trenutčnih odricanja i predavanje želji, bez osvrta na cilj. Jer cilj dolazi kada preneseš želju na drugoga.
Očaj u koji upadnemo, ni u čemu ne može biti želja. i bez obzira koliko bilo vezanje jedno za drugo, ne možemo pristupiti želji dok ne neutrališemo očaj.

Trajno pridobijanje nekoga / u sebi i njemu

Nekada pomislim da sam mnogo čega prepustio time što sam u određenom trenutku prebacio izbor odluke na drugu stranu, dajući drugoj strani na uvid njene razloge. To uvijek radim. Prosto je moralno s moje strane ukazati na sve „za“ i „protiv“. Time izbjegavam odgovornost za oboje. Odluke u odnosima trebaju da imaju oboje. Odgovornost za sopstvene postupke. Sve drugo bi bilo navođenje, zavođenje i zavlačenje. S ove tačke gledišta, ne bi se reklo da je takav način dobar, ali mislim da je ispravan, bez obzira na posljedice koje pripadnu jednoj strani, u ovom slučaju mojoj. Ali bar sam ostao dosljedan sebi.
Taj način nekada je bio bolan za mene, jer mi je falila jedna cigla u meni, koju sam nakon par tuga ugradio. Ta cigla je ona koja upotpunjava dio lične realnosti, mjesto koje napravimo za nekoga ko ne želi da zauzme to mjesto. Dok to nisam prihvatio u sebi kao tako, po malo je bilo apsurdno da osjećam tugu i potrebu za nekim, a opet pogled na nekoga gradim na jedan neobičan način.
Naime, ja nemam idealiziranu sliku nekoga koga želim u svom životu. Ja prosto s upoznavanjem svake osobe, za tu osobu, gradim idealnu sliku naspram onoga sto ta osoba za mene jeste, onoga što mi pokaže i onoga što želi biti. Tako da taj ideal podijelim na toliko dijelova da je nemoguće napraviti idealiziranu sliku. Prosto uvijek imam na umu da ne znam sve. A ne pravim mjesto razočarenju, a dajem mjesto iznenađenju od strane te osobe.

2

17 Replies to “Odnos kroz…”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*