Stih na ledu

Ponekad iz sjećanja izvičem po neki obris žene. Po neko ime. Tek da bih ispleo neku misao, za koju će neko pomisliti da je uspomena. Pa naspram toga iz ništa ispletem niiti koje bih da osjetim kao stvarne. Da bih sebe osjetio stvarnim naspam onoga kako me drugi vide. I odbranu onoga muskog u sebi.
Imaginacija postaje stvarna, kada je ljudi prihvate kao dio tebe. Ali samo ti znaš da ta stvar-nost nije realnost. Ili zato što je prošlost ili zato što je van istine da je uopšte i bilo.

Te sve riječi koje izustim, najednom osjetim kao ispisani stih na stakleno/providnom ledu koji se skupio na površini vode, koji sunce obasjalo i počelo da topi. Ako jače obasja istopiće ga, ako je dovoljno jak led, neko će da ga gazi, Do trena dok ga ne slomi.
Ne znaju oni, koji čuju što govorim, da to od želje za nekim krojim. Od želja za nekim za koga sam uspavan u prsima, ili izmješten negdje gdje me vrijeme izmjestilo.

A možda bi bilo drugačije, kada bi se ona sjetila mojih ruku. I šutnje. Kada bi se sjetila, koliko više smo tada osjećali u šutnji, naspram onoga što sada govorim i sjećam se. Ne sjeća se, samo zato jer tada je bila žena koja voli šutnju i moje misli koje sam ćutao. Nije imala potrebu da čuje, nego da ih sluti. Oboje smo.
Takva slutnja je bila ideal. I ostao sam mu vjeran. I ona je. Samo je prestala da ga se sjeća poslije mene,i pustila da umire u njoj zajedno sa mnom. Vidio sam to u njenom pogledu nakon grubosti koju sam joj dao, umjesto odgovora na postavljeno pitanje, zasto nestadoh. Neko ko je dolazio ju je zadržao da ne zaplače. I nek nije plakala, bar mi je prećutno rekla da me voli još.

24 Replies to “Stih na ledu”

Odgovori na Žena_vojnik Poništi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*