Teza o komplikovano prostim stvarima

Mjerim često koliko sam uspio u životu i šta sam od sebe napravio. Ne znam koliko drugi se osvrcu na to. Valjda je to kod svih isto. Makar s vremena na vrijeme.

Meni je cijeli zivot i shvatanje života svedeno na par teza. Prva teza da je cijeli život komplikovano prost. I ja to kada tako sagledavam, uvidim, naspram toga, da ljudi  sve u životu dotjeraju do te tačke kad je naspram moje teze njihov život komplikovano neshvatljivo komplikovan.

Ili ovako da kažem: Život je prost u svakom pogledu, samo opisati i od života zahtjevati je komplikovano.
Ja sam od života vazda zahtjevao neke sitnice i stvari koje se potrazumjevaju, valjda iz toga je i proizašla moja opuštenost u njemu. Neko će reći zapištenost, raskalašenost itd. Bilo kako bilo radi svega toga, nikada mi se nije dalo mnogo pričati o tome svemu iz nevedenog razloga, jer je to drugima ne shvatljivo.

Vremenom se iskristalisalo u meni saznanje da od svega rečenog i od svega o čemu se uobičajeno vodi razgovor, samo je nepotrebno komplikovanje i zakopavanje u bezidejnost. A razgovori isprani isprazni toliko da stvaraju čak i lošiju sliku svega okolo što se poslije i na samo shvatanje i prihvatanje života odražava.

Nije mi se nikada dalo ni da se predam toj priči niti mi se dalo da mnogo promišljam o tome. Nije da nisam, ali to i što sam promišljao samo je ukopalo moj pogled na sebe. Ali sam morao sam naći način kako da se uzdignem u sebi iznad svog  života. Valjda da bih tako liječio svoj život i sebe.

U životu ljudi  sami etiketiraju ono u cemu ce da uživaju. I tu etiketu ljepote lijepe na mnogo šta i tek tada počinju o tome da razmišljaju. Prije tog etiketiranja teško da mogu predati se užitku.

Napravimo li test od osobe do osobe sa stvarima koje voli i u kojima uživa koji će imati samo jedno pitanje „jesi li suguran da je to lijepo? I to pitanje ponavljati 20x na primjer, svakih 30 sekundi, a svakih 20 sekundi nakon postavljanja pitanja da se daje odgovor, čovjek će 99% stvari da prestane uživati. To je prosta hipnoza.

Pošto se nikada, skoro nikada, puštao ili imao zadovoljstva  o bitisanju, vremenom sam u sebi otkrio ono čemu sam se predavao nesvjesno i u čemu sam uživao. Stvaranje slika unutar sebe. Nesvjesno sam njima mogao da manipulisem idealno, samo sam vremenom morao da se izvještim da svjesno njima manipulišem. To nazivam uzdizanjem iznad sebe. Stvaranje sopstvene ljepote od svega okolo i užinjanje u tome, postalo mi je preokupacija koju sam na mnogo načina pokušavao da širim i dijelim sa ljudima oko sebe. Nekima je to bilo besmisleno, nekima lijepo. Nekima beskorisno, nekima ukusno. Neki počeše da to zovu umjetnošću isl. I sve što sam govorio nelazilo je neke puteve do nekoga. Po neko je to što sam govorio etiketirao sa etiketom lijepog. Po neko je meni dao etiketu umjetnika…. pisca… pjesnika… a ja nisam ništa od tih etiketiranja razumio…. jer sem par pjesama nikakvo djelo nisam napravio za te etikete.

Ja sam u biti samo htio da kažem kako živim… i kako bih da živim… Samo sam htio da kažem šta sam ja i kako ja vidim.

1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*