Za idealnu ljubav da se probudi kod žene, muskarcu je potrebno riječitost i očaj, i bestidnost. Bestidnost ne želim ni riječima da dodirnem. U najmanju ruku, ne dozvoljavam niko meni da je pripisuje, čak ni da sam izustio. Pretjerujem. Ali makar saam sa sobom imam pravo ograditi se šta će neko od mene čuti.
Nekada pomislim da bi mi više pomoglo od očaja da se ogradim. Pa da drugačije slikam sliku sebe. To je kao kad bih portret sebe umjesto suhim bojama bojio akvarelom. I tu bi drugi mogli mene da vide samo u jarkijim i tečnijim bojama.
Šta žene vide u očajnicima?! pa nakon svakog pokušaja bježanja ona ga uhvate za ruku i zadrže, i pokušaju reći još nešto, toliko vrijedno čak u obliku riječi, da ipak zastanu ili promjene nam smjer.
Kada se na tren udalji žena, ili zaćuti iz svojih razloga, čovjeku se prišunja očaj i šapne po neku svoju mudru i ubjedljivu rečenicu, u odbranu svoga mjesta u čovjeku. Očaj tako očajnicki prezire da se seli i putuje.
Veli: “Ona je tu s namjerom samo da ti pomaže. Neće ti sebe dati, samo iz sažaljenja je tu, ali joj nisi potreban, jer si za nju manje vrijedan. Manje od onoga sto ona želi da dobije. Zar ćeš dozvoliti da ti utrpa svijet u ruke i ode? A ti zbog nje ćeš da uzmeš taj svijet, jer misliš da ćeš dobiti i nju s time što ti ona daa. Ja te razumijem. Znam da vjeruješ u svoje pomisli da osjećaji, tajne i najljepše suptilnosti koje imaš i želiš imati, da su najvrijediji i jedino smisleni da se s ženom podijele i dijele. A ti voliš da djeliš da udovoljiš ljudima. Ako prihvatiš što ti daje, gubiš veće zadovoljstvo. Zar nije bolje imati to zadovoljstvo kod više, nego samo kod jedne žene. Da u tebi uživaju svi ne samo ona. Zaboravi da je sreća pod jednim krovom s onima koje uvedeš i izabereš za cijeli život. Sreća je da ostaneš svoj i da uzimaš iz svijeta zadovoljstva koja trebaš.“
Nije li savršenstvo u ženi, strpljivo slušanje i gledanje u muski očaj koji ga obuzima, i očaj i bespomoćnost koju grli. A mogla bi olahko nasmijati se i okrenuti. Ili se ograditi da ne čuje ono što nema potrebu da sluša ili potroši vrijeme na to. Vrijeme žene je nešto što ne može biti upoređeno s bilo čim u svemiru, sem onim čemu posvećuje to vrijeme i čime se vodi. Predanost osjećaju. Valjda je to ono što ženu čini ženom. I sve se otima za to u ženi.
Malo li je prihvatiti njeno vrijeme?! I nije li teško vjerovati u njeno strpljenje kada se ona daje nečemu ili nekome?! Kada će prestati ?
Oh kako samo želim da zastane da ne produži dalje. Kako li je samo lijepa njena vjera iz koje je došlo povjerenje i vjerovanje u mene. Koliko li je sretala onih koji su očajem zadobili njenu pažnju a oni iznevjerili ili bestidnost nametali, a ona i dalje vjeruje u čovjeka. Nije odustala u traženju i nije posustala u vjeri. I nije potrošila strpljenje, već ga i dalje troši da bi pronašla, izgradila i stekla vrijednog čovjeka za sebe.
Oh kako samo volim ženu iz te pomisli. Oh kako vjerujem u Božiji dar koji dolazi u toj ženi. Oh kako vjerujem u njenu snagu da me učini čovjekom vrijednog nje.