Razbijenost

Po nekad se osjećam tako hladnim i praznim, toliko da svaka misao koju izvučem iz sebe je hladna i razbijena kao staklo. A nije mi duša staklena da puca od studeni ili prevelike toplote. Ali ipak nekada je tako osjećam. Razbijenu i prosutu po tlu.
Ne trudim se približiti da bih sebe vidio u tome. Gledam te dijelove odozgo, ne savijajući koljena i kičmu. Valjda taj drski čin je nada i pokusaj ne pokoravanja svemu onome što se da razbiti u meni.
Nije to ni ograđivanje od unutrašnjeg sebe. Prije da je pokušaj ne priznavanja neuspjeha koji je prosuo jednu trećinu mene. Time se uzdižem iznad svoga bola, i sebi pružam šansu za ponovno saživljavanje i oživljavanje sa cjelinom kojoj treba da pripada razbijeni dio.

Studen i praznina uvijek mi kažu više od onoga što želim čuti i uznati. Pokušavam se zadovoljiti se sobom i onim oko sebe. Ustvari to sam postigao već i čak slomio svaku granicu koja po prirodi je bila smještena između zadovoljenja i granice uzimanja od zadovoljenja. Slomila se granica a ja sam pogubio iz vida sve njene dijelove. Sem dijeljena, džep u kome sam svo zadovoljstvo držao postao je šupalj, i prosipa.

Rasipanje zadovoljstava sobom i koje je u nama je dio gubljenja sebe.

1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*