Tuđe u meni (prilog 2)

Nema nista tužnjikavo u mojim pričama. To je čežnja moja, ali u vašim očima ona jeobojena vašim sažaljenjem. Zato vam i govorim sve na ovaj način. U meni tuge nema, a vi mene žalite, a istina je da ja izvlačim vaše tuge da ih vidite. Možda zlobno od mene kvariti vam sliku vas. A vi samo kada bi tiše me slušali, i osjetili mirnoću u mom glasu, vidjeli bi pravu sliku mene.

Previse visoko gledam u nebo, a istim pogledom previše široko gledam svijet. Čak i u nebeskom plavetnilu, posebno noću, mogu da pogledam dubine vode u koju sve manje svijet gleda. Zato kada govorim sam sebi se činim previse uopstenim, pa čak i da sam sebe opravdavam, pomislim.

Ne želim radi svijeta da se odvojim od sebe niti radi sebe da se odreknem svijeta. Zato govorim drsko. Zato govorim samo asocijativno. Zato prećutim najljepše što bih volio da kažem.

Riječi su vrijednost u tuđim ušima. Ja riječima ne mogu  učiniti svijet sretnijim i ugoditi mu. Tako i ne trudim se nahraniti ga. Iz zdjelice hurmi ne mogu nahraniti vojsku, ali mogu gladnog prosjaka. Makar to bio ja.

Sve najljepše i najmudrije  što bih pričao, ljepše i smislenije zvuči kada se ispriča jednom biću. Zato samo  kada san prinuđen izgovaram ono što je već kazano prije, takoreći za svakog pojedinačno biram posebne i drugačije riječi. U tome je čarolija i sjeme iz koga izniče cvijet, jer ga sadim u odabrani grumen zemlje. Ako bih sjeme bacio u zrak da ga vjetar zasadi, prvog proljeća iznići će cvijet a već slijedećeg iznići će korov. Tako rastu riječi u ljudima.

1

4 Replies to “Tuđe u meni (prilog 2)”

  1. Povratni ping Tuđe u meni | Pustinjak i more

  2. Povratni ping Tuđe u meni (prilog 3) | Pustinjak i more

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*