Ko ne zna slusati tisinu … On ne zna cuti u pjesmi glas nekoga koga zeli tom pjesmom. A lahko je pozeljeti cuti neciji glas kako sapatom i s drhtajem ali sigurno otpjeva „Moj golube“. Nije vazno sto nikoga nemas koga bi cekao, ali slusajuci tisinu u sebi znas da taj neko je tu negdje i da trazi u tim istim pjesmama i istim tim pjesmama daje svoj glas i steze grudi da tonovi sto pravilniji budu.
Cekajuci ljubav s tisinom u sebi dozoves pjesmu koja negdje trepei u necijoj misli. I taj spoj vas ovoje dovede u malinjak, prezreli, gdje opadaju zadnji neubrani prezreli plodovi. A ta ljubav u tebi koju budis mislima i mislis „koliko samo u sebi imam ljubavi za nikoga“ ustvari to je ljubav tog nekog tamo i u tebi su tada samo ceznje se spojile. Svaka loza daje vise plodova, pa tako s iste grane budu ubrani zajedno. I ono sto se njima nahrani ce u sebi osjetiti ono zbog cega su na istoj grani sudbije. Ako i prezriju, pa opadnu… cak i zemlja koja se njima nahrani izrodit ce plodove koji ce mirisati dusom opalih.