Pustinjak i more

Puustinjaak i more

Naslovih ja blog tako kao da imam ista s tim drugim, da bih to spojio. Mozda duboko u sebi imam potrebu za morem, makar to bilo metaforicno receno. Naslovih blog čisto radi spoja slika koje sam stavio u pozadinu.

S vremena na vrijeme kada sjedem ispred comp-a, i prelistavam sta prelistat imam, pa tako i ovaj blog, pa se mislim o cemu da pisem. Vama je to banalno i besmisleno da čitate a kamo li da promisljate o tome kako ja promisljam da nemam o cemu da pisem. Tj nemam sta da dijelim sa svijetom. Eh to je to sto bi moglo da se potpisem prvom imenicom iz naslova. To i jeste moj PROOOBLEEM, stvarno pocinjem da uviđam da imam problema po pitanju komunikacije. Nije u pitanju da sam ja zatvoren tim, jako sam otvoren. Problem je ono sto se zove INTERESOVANJE i ZANIMACIJA. Svi to imaju i svi ce to na bilo koji nacin da istaknu. Ja jednostavno nemam potrebu da isticem svoje interese, ako me se ne pita. Bloganje, kako je nazvao jedan moj drugar, je “pises nesto za sto te niko ne pita”; ili ti dajes misljenje, stav i opisujes dozivljaj i događaj za koji te niko ne pita. Eh, sada to zvuci grubo i neukusno tako da se kaze, ali ono sto zelim reci je, kada to opisujes i pises, trebas imati interes, zadovoljstvo isl i najvaznije da znas da to izrazis, na nacin zanimljiv drugima da bi ih, ajd da kazem, doveo pred vrata svoje intime ili nekog utiska koji zelis da imaju o tebi.
Zakomplikova ja ono sto htjedoh reci, bas se vidi da se tjeram da pisem!!
Ali svijesno se tjeram, jer sam za toliko otuđen, da vec pocinjem u tome gledati problem, bez obzira na sva zadovoljstva koja mi pruza ovo moje pustičarenje.

Tu sada dolazimo do tog mog MORA…

I mora da je prepotentno svoj svijet nazivati “morem”, ali ja stvarno vjerujem da u meni zivi cijelo jedno moje “more” u koje uplivavam i po malo zagazim, onda kada mi je potrebno da zadovoljim ono sto mi treba, ne da budem sretan, nego samo zadovoljan. Imam neke poezije kojom se zadovoljim kada napisem.. bar dvije na umu dok ovo pisem. Evo bar jedna:

Slijepi putnik

Zatrni nutrunu slijepoga putnika:
Koji pušta;
Koji ne čini ništa;
Dok mu bura gura brod.

Zaroni ispod pjene;
U plavetnilo;
U bistrinu bez koprene;
I,
Spuštaj se u dubinu svoga mora:
Koliko god ti srce snagom može podnijeti;
I dok ti oko svjetlnu može razotkriti.

Zahvatajući dlanovima svojim:
Napoj se;
Ali ne misli,
Da će pjena nestati
Od spuštanja tvojih dlanova kroz nju;
I
Utalit ćeš žeđ;
Ali nikada nećeš saznati:
Koje je boje more koje si pio
Ako ne naučiš zaronuti.

I.K.Legal ( datum: nekad davno )

Sada da se vratim na ono sto nazvah problemom,… Malo kada sam krocio iz tog mog mora, i ne sjecam se ikome da sam dopustio da uđe u njega. Bolo radi sto nisam imao zelje, bilo radi sto nisam znao da uvedem nekoga u to, bilo da nisam vidio ono sto bi prelomilo u meni da dopustim necijoj zelji da uđe u to moje sve.

Zato se ja natjerah da poradim na tome, i da pisem o tome, i o svemu sto mi se bude dalo bez obzira sto me smara ili ne vidim smisao toga sto napisem.. Kao sto ne vidim smisao pisanja ovog posta, koji ne znam ni kako ce izgledati, koliko je nepovezan ili povezan, smislen ili besmislen. Bilo kako bilo ako je vama smisleno i meni je 😀

Postoje bar dvije dobre stvari u pisanju postova 😀 ( ako budem pisao jos ) a to su vjezbam kucanje i mozda jednog dana sam sebi napravim dijagnozu kada budem citao 😀

4
0

2 Replies to “Pustinjak i more”

  1. Eh bas ti ja zivim na tom mjestu gdje se spajaju more i pustinja 🙂

    Izmedju, neka granica zivota. Ne znas sta je pustije, more ili pustinja. Dok ne zaronis. A mozda je cak i ova linija zivota pustija i od same pustinje. Mjesto gdje ljudi smaraju. Gdje bjezis od njih da zaronis u svoje more. Najljepse je sa djecom, bilo u pustinji, bilo na moru. Jos nismo isli pod more.

    Prijavi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*