Otvoreno pismo MUP-u i svima koji se bave pitanjem ljudskih prava

OTVORENO PISMO SVIMA KOJI JE BAVE ZAKONIMA I LJUDSKIM PRAVIMA, ORGANIMA REDA, INSTITUCIJAMA

Poštovani, pišem u nadi da ćete imati obzira i razmotriti moje obraćanje Vama.Također se nadam ćete imati razumjevanja, pa i uticaja na rješavanje problema uznemiravanja povratnika, Bošnjaka, u selo Šadići, u opštini Vlasenica.
Taj problem traje od samog početka povratka, međutim, svako obraćanje organima javnog reda je završavalo njihovim ograđivanje od nadležnosti.
Ja sam se vratio 2009. godine, postao jedan od najmlađih stanovnika sela. Ostali povratnici su uglavnom osobe starije od pedeset godina, svega 8 porodica. I svaka porodica se bavi stočarstvom, i to je uglavnom svima jedini izvor primanja.
Odmah po povratku u selo me je zatekao problem, s kojim su se „borili“, to jest koji je uznemiravao ostale povratnike u nazad osam ili 9 godina, od njihovog povratka iz izbjeglištva. Naime, problem nam prestavlja nemar i nehat komšija, Pravoslavaca, iz sela koja su udaljena i do 7-8 kilometara, koji se također bave stočarstvom i čija krupna stoka tokom ljeta je puštena i uništava naše ljetine i hranu za stoku koju mi uspijemo sakupiti tokom ljeta.
Pošto sam, nakon nekoliko pokušaja prijavljivanja, sam doživio i sam se uvjerio u ono što su mi rekli povratnici koji su pokušavali prijaviti policiji, bio sam izgubio vjeru da iko vodi računa o tome i sličnim stvarima. Pokušavao sam nagovoriti ostale povratnike da zajedno svi pokušamo riješiti taj problem ali oni iz raznih strahova nisu smjeli i nisu imali volje da pokušamo svi zajedno. Jedni su mi rekli sljedeće „Bolje da trpim nego da mi neko dođe u pola noći na vrata“ ili „Bolje da trpim nego da strahujem da me neko, kada idem putem, iz šume ubije“ ili „Prijavljivali smo mi ali policiju to ne zanima i neće da se zamjere međusobno“ . Da li je njihov strah opravdan? Ja to ne bih znao reći.
Pošto oni iz straha pustili se trpnji tako ja nemam pravo u njihovo ime govoriti, te ću samo opisati svoj problem.
U šest godina, od kako sam se vratio ovdje, svakodnevno se ponavlja isto, odmah po početku proljeća. Komšije, Pravoslavci, puštaju svoja goveda na pašu. To ne bi prestavljalo ni najmanju smetnju, da oni o tim govedima vode računa i paze. Tako ta goveda tokom cijelog ljeta su bez čobana, pa tako dolaze u naša sela ili zaseoke i, takoreći, svakodnevno uznemiravaju i čine štetu. Ja sam često pokušavao prijavljivati, često, samo istjeram iz dvorista, ili otjeram dalje od onoga na čemu mogu napraviti štetu ( sijena i vrtovi, iako su ograđeni, te mladu travu prije koševine, koja kada stoka prođe kroz nju, ili gdje prenoći, skoro da je nemoguće pokositi.
U zadnje dvije godine sam sve češće prijavljivao pozivom na broj policije. Uglavnom su mi davali slične odgovore kako oni nemaju nadležnost za to, kako nije njihov posao da čuvaju tuđa goveda ( kao da sam ja to od njih tražio), ili arogancija dežurnih pitanjem „Pa hoćeš da Mi dođemo da čuvamo ta goveda?“, a nekad mi je bilo rečeno samo ogradi svoje. Ali kako ograditi pedesetak duluma?
Svi mi povratnici smo dobili takve odgovore i prijedlog da zagradimo. Ali kako starci, posebno na izmaku snage i na ivici bjede da zagrade svoja imanja? I zar baš mora da se zagrađuje toliko zemlje koju koristimo, zbog nekoga iz drugog sela, koje je daleko sedam ili osam kilometara? Zar nije logičnije i praktičnije da vlasnik stoke ili čuva svoju stoku da ne pravi drugima štetu il da ogradi tamo gdje stoku puštaju?
Prošle jeseni, nakon što je stoka ( između 20 i 25 komada stoke ) preko noći uništila vrtove, idući pješice sa majkom, slučajno na putu sam sreo jednog od vlasnika stoke zamolio da pazi na njegovu stoku i samo da dođe da vidi štetu koju mi je njegov svijesni nehat napravio, on je samo okrenuo se nastavio putem psovajući mi „balijsku majku“. To sam pokušao prijaviti međutim dežurni policajac nije htio ni da me sasluša.
Nakon tog događaja svaki dolazak stoke sam prijavljivao. Tako je trajalo do početka maja ove godine, kada mi je prijatelj predložio da pozovem Eufor pa makar da me oni upute kome da se požalim na policiju, i na situaciju. Eufor me je uputio na adresu Unutrašnje kontrole. U UK su me ljubazno zamolili da se strpim da će, dal zamoliti ili uticati na Vlasenički MUP da poduzmu nešto po mom pitanju.
Dva dana poslije, nakon šest godina prijavljivanja, prvi put se pojavila policija, koji su znali put do sela ali nisu znali da neko živi baš tu. Tek poslije toga su počeli da prave zapisnike prijava pri mome prijavljivanju. Obećano mi je, također, od strane vlasnika stoke, preko usta policajaca da će prestati uznemiravanje.
Onda su tek povremeno se pojavljivala goveda. Do polovine augusta. I od tada svako jutro me dočekaju pred vratima. Svaki dan tjeram goveda dalje od imanja. Svaki dan pozivam i prijavljujem policiji. Ni jedan dan se ne pojavljuje vlasnik da vidi štetu. Tek moram da čekam kada će sef sektora dobiti dozvolu da dođe da napravi zapisnik o uništenim vrtovima i prevrnutom sijenu.
S druge strane patrola, za koju sam molio da dođe, 30. Augusta 2015, mi samo pokazuje dobru volju da riješi uzmemiravanja, ali ne znaju kako, jer ne znaju ni sami po kom osnovu da prave prijave, na koji način da postupaju. Pravdaju se da stoki ne mogu da pišu.
Pitao sam njih i pitam sada sve koji znaju:
1. Postoje li neke mjere protiv vlasnika stoke? Nerazumno je stoki da napise prijavu.
2. Da li je sve ova akonije, koja traje šest godina, Uznemiravanje? Ako ja kada se probudim, prvo molim Boga da me ne sačekaju bikovi pred vratima.
3. Je li uznemiravanje ako svako jutro prvo moram da tjeram ničiju ili nečiju stoku, i očistim iz dvorišta balegu, pa tek onda pijem jutarnju kafu?
4. Od neznatne štete koju svakim dolaskom naprave, koliko mi je pričinjeno štete za šest godina.
5. Imam li ja pravo da u miru, bez uznemiravanja i štete živim na svojoj očevini?
Molim sve one koji se bave zakonima ili pravima građana da upute i mene i policiju, te nam objasne kako da postupamo. Molim MUP, EUFOR, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA I SVE ONE koji se PRAVIMA I ZAKONIMA bave, ili one koji na bilo koji način mogu uticati da se riješi moj problem, a samim time bi se riješio problem ostalih povratnika sela Šadići.
Ovo dok pišem stoka je ponovo u mojoj bašči. Šta da činim? Ima li neko ko sposoban riješiti me uznemiravanja i štete.
S poštovanjem,
Ishak Kuljančić                                                                               31. august 2015. Godine