Tako oholo prema sebi se okrećemo, tako često da prestanemo da se’ volimo a pri tome vremena nema druge da zavolimo. Tako oholo smo svoji u svojim slikama u koje bi da se smjestimo umjesto u iluzornu stvarnost koju je neko drugi izgradio. Lijepa li je ! Ali tuđa stvarnost. Tuđa uzeta iz tuđe tuuđi se izgradila, da bi se vezla u tu tuđim životima, koji su tada postati tuđi. A mi ogorčeni naspram nas samih. Zulum živi,nečovjeka u čovjeku, koji davno teži da prestane to biti.
Moje bilo nikada nije biilo moje, iako sam ga sam izgradio. Jednom sam imao vizuju. Za nekog. Za zenu. Pravio sam ga po mjeri. Kao testament izgublenom ciganskom sinu. Kao zavjet, da prihvati.
Ništa stvorio nisam. Sem u sebi. Cijeli Tadž-mahal čovjeka. Kome sam ruke osjekao, da ih ne pruža van sebe da prisvaja nešto. Sada mi fale ruke da njoj otvorim vrata. Da je zagrlim. I otmem od svijeta koji nije njen. Koliko taj svijet nije njen toliko ona ne može biti moja.
A htio sam biti čovjek. Za nju. U njoj. Ne prosjačko čedo ili oholi pustahija. Htio sam da izgradi u meni mene, u njenom Tadž-mahaluHtio sam svijet u njoj, pojeći je svojim rukama. Čuvati njen slobodan korak u svom pogledu. Slušati vjetar s kojim se vješto poigrava, plesom i smijehom djeteta.
Htio sam biti neprimjetno vezan na koncima njene haljine, koju oblači da bi slobodom se vinula u vjetar.
Ali nisam umio. Niti imao snage.
Nastavit će se… (valjda nekad)
Povratni ping Tuđe u meni (prilog 2) | Pustinjak i more