“Eh da sam ____________”

“Volio bih da sam _____________”

“Želio sam biti ____________”
I
T
D
…
Uvijek bi u sebi nasli nesto sto bi nas ucinilo bolim u svojim ocima, da smo postigli ili u to izrasli. Ne znam da li je u covjekovoj prirodi da u nezadovoljstvu na taj nacin promislja o sebi, makar to bilo po nekad samo. Ili je to osobina određene skupine. Blize mi je da mmislim da je to u svakom covjeku, posebno u onim godinama kada je primjetno sazrijevanje u njemu, ili onim kada se nesto mijenja u njegovom zivotu, ili jednostavno kada zapne pa se presabira.

Često “pregledavam” pogled ljudi i na koji nacin me dozivljavaju. To radim jer u tome trazim nesto da popravim svoje misljenje o sebi. Ja vjerujem da sebe dobro poznajem, pa naspram toga se i drzim. Međutim, zbog moje pasivnosti, na koju su ljudi navikli, zacude se ako u nekim temam kazem nesto, ili ako ugrozim njihove stavove i misljenje. Ne uzvracaju mi prezirom ili necim slicnim, malo kada, makar tada, ali tek tada u njima vidim Odstupanje “korak nazad” i na licima im vidim ispis da me ne poznaju.

Druga skupina pogleda na mene je oni koji se ne usuđuju da mi pokusaju nametnuti svoje misljenje ili proturijeciti mi se. Jako me cijene, međutim, oni su pazljivi u prilasku meni i pokusaju da mi se briblize. Oni jednostavno osjecaju neku barijeru u meni koju misle da se moze preci samo tako sto ce pokazivanjem postovanja u toj mjeri da paze i na teme koje ce voditi dok sam s njima, ili cak namecu teme koje znaju da su mi bliske, a preko tih tema pokusavaju doci do nekih odgovora na “neka pitanja” za koja bi mozda imao neki odgovor. Ovaj pasus djeluje kao da sam neko jako pametan i bitan. aali je dobar za sledeci.

Postoje u meni neka uvjerenja i stavovi koji nisu nepromjenjivi, ali su jako stabilni. To su obicno stavovi o meni, mom zivotu, postupcima… Ili recimo misljenja o postupcima onih do kojim mi je jako stalo. U to ukljucujem sve ono sto je te stavove izgradilo, i iz cega su proizasli. Kada se prepletu i dođu u dodir moji stavovi s prijateljevim, cesto se desi da uhvatim sebe da govorim o tome jako ostro. Skoro, pri jednom takvom susretu mi je takav jedan akt pri razgovoru, sugovornik opisao kao “agresivno” duhovno i retoricki. Branio sam se da je to Osstrina i da sam branio svoj stav i interes. Ili bolje receno moj stav, a zajednicki interes.

Vise se ne sjecam sta sam jos htio napisati..

O ovome svemu sam poceo razmisljati kada pri jednom razgovoru, jedan prijatelj, koji je potpuna suprotnost od mene, nicim izazvan mi rekao:
– Kako si ti jadan!!
Ja zaprepasten pitam “Zasto ba Rambo?”… Veli on: “Pa kako ti imas nisko misljenje o sebi to je neshvatljivo”… Ne sjecam se da sam ista odgovorio..