Odavno nisam rano legao… kad lose krene krozAA mee, prespavam..
Gledam okolo svi se smiju, a ja vidim svacije “bilo” koje nose.. Znam im sve tuge.. A oni se i dalje smiju.. Ja ne mogu tako, da varam sebe, da je dobro, i da ce smijeh sakriti, sto bi od sebe da sakrijem.. Nisam taj tip.
Gdje pocne tuga zacne i san, samo do njega treba iskoraciti i stici ga.. a on uvijek bude korak ispred.. Nekad i na suprotnoj traki puta. Ako se mimoidjete.. Uzalud put..
Ljudi umotavaju tuge, tako da ih ni sami ne prepoznaju. Pa nakon nekog vremena ni sami ne znaju sta su nekim rijecima htjeli reci.