Malo filozofiram

Nekada se osjećam kao da sam prava cjepidlaka kada je u pitanju nešto da govorim, kada to neko od mene traži.
Pravo mi je teško da se nakanim da govorim. Kada govorim malo ko ima reakciju (povratnu) na ono što kažem. Ne znam je li ja u onome što kažem i napišem kažem i mišljenje koje oni možda imaju..ili im je naporno i dosadno kako govorim…ili prosto se zamisle pa ne odgovaraju.
Volio bih da je to zadnje u pitanju.

Uvijek sam se trudio ostaviti utisak i navesti i inspirisati da neko razmisli o onome što kazujem. Nikada nisam imao za cilj, ni podsvjesto, da nametnem svoje mišljenje. Tačnije, uvijek sam odbijao mišljenje koje je uzeto od mene i prihvaćeno, ako ne vidim nečije licno slaganje s tim, koje je proizašlo iz razmišljanja.

Često samim tim i takvim postupanjem u komunikaciji navedem na put sugovornike, da drugacije gledaju na sebe i neke svoje vrijednosti koje su zapostavili, ugasili, stavili u drugi plan svjesno ili nesvjesno. Jer to zapostavljanje se u krajnjoj liniji njihovog života loše odražava na njih i konkretne situacije, krenuvši od njihovog kretanja, pa do susretanja sa prihvatanjem njih samih od strane drugih, u bilo kom segmentu.

Nekada se osjećam napadnutim kada neko etiketira moj govor sa „filozofiranje“. Mislim da je opravdano što tako osjećam. Sve ono što govorim tiče se „sitnica“, što su ustvari oni najsuptilniji fragmenti naših bića i uzajamnog djelovanja, i u stvari su samo logičke činjenice, iz mog ugla gledane, što ne znači nužno da su tačne potpuno. Svo filozofiranje za mene je ustvari obrazloženje, pretpostavka i činjenica uzrocno-posljedičnih rezultata, dešavanja i doživljaja. Iz toga proizilazi moj interes za razmišljanje o tome.

Trudim se u „ličnim“ razgovorima govoriti najviše. I samo onda kada je prihvaćeno to što govorim na obje strane. Iako ne znam koliki mi je raspon raznovrsnosti tema i ideja koje su povodi razgovora, osjećam često obistrano zadovoljstvo pri razgovorima. Iako malo ko će prihvatiti razgovore koji su lišeni mentalne lagodnosti, po nekad mi se baš čini da mogu da pronađem prave riječi koje ce nekoga da inspirišu na razgovor.

Sve što je van čovjeka je van moga interesa. Naravno da imam mišljenje i zaključke, ali sit i zasićen sam svime onim o čemu se svi osjećaju pozvanim da govore. To jesu stvari koje se tiču uglavnom većine, ali samim tim koliko ljudi se osjeća pozvano da o tome govori važnosti riješenja koja treba postići gube na važnosti u onima koji imaju dodir s tim analizama.