Arhive kategorije: Besjede

Ponekad iz sjećanja izvičem po neki obris žene. Po neko ime. Tek da bih ispleo neku misao, za koju će neko pomisliti da je uspomena. Pa naspram toga iz ništa ispletem niiti koje bih da osjetim kao stvarne. Da bih sebe osjetio stvarnim naspam onoga kako me drugi vide. I odbranu onoga muskog u sebi. Imaginacija postaje stvarna, kada je ljudi prihvate kao dio tebe. Nastavi Čitati→

Tragao sam. Nikada prestao nisam vjerovati da nečiji tuđi dodir je taj koji u meni strvara pjesmu i ono od čega mi se misli skroje. Volim reći “vjerujem” jer je lakše nego da se preispitujem. Kada govorim “dva smo ja”, to je onda onaj  tuđim dodirom i onaj sa sopstvenim obzirom. Čak i sam sebe počinjem da prepoznajem. Ne zovem to ja nadahnuće. Ma kakvi. Nastavi Čitati→

covjek kada pocne da se povlaci u sebe.. to dolazi od zasicenosti svijetom.. i onda pocne da traga da u sebi pronadje nesto uzviseno.. nesto vece od samog covjeka neko to trazi preko ljubavi neko preko vjere —- —- ali oba puta ako se pravilno vode, idu ka tome da se uspostavi neka uzvisenost izmedju covjeka i necega vrijednijeg od njega.. to je prirodna potreba Nastavi Čitati→