Baklja na vrh pješčanog brijega

Tako malo i tako iznenada sve plane. Pretvori se u treperenje svijetlosti i toplote. Kad od toga strahuješ, osjećaš da ti je duša kao žica na gitari. Ali jedina ostala. I to s najnižim tonom. I u strahu da ne pukne, takoreći i ne smiješ da je dirneš. A poželiš pjesmu.

Volio bi da znam svirati pa da opjevam strepnje. Kako samo strepim od pogleda na tvoje lice. Mirno i spokojno a tako uznemiri požude i nemire, koje ni najhladnije i najtamnije tamnice ne mogu ugasiti.
Htjeroh uporediti zanos koji slutim u sebi, sa zanosima likova iz romansi, ali mi baš neukusno i nedostojno uzdizati nečiju priču naspram onoga što može u meni da se pokrene. U trenu požurim prema tebi. U trenu zastanem i vratim se sebi. U trenu dajem se svijetu, u drugom se otimam od svijet, i dajem ti ga cijelog i izmičem se iz njega, da bih gledao te kuda zalaziš i kako me tražiš.
Volio bi da umijem baš jutros da ti opjevam pjesmu i sve do sada napisane naslovim tom pjesmom. Stvarno bi to bila pjesma „baklja na vrh pješčanog brijega“ ili „svjetionik u pustoši nekog mora“.Kad bih samo umio.

Ne strahujem ja da ću sebe izgubiti. Bar ne koliko strajujem da se u tebi ne izgubim ako me uzmeš.
Strahujem da me ne išćeš, iako čujem glasove, iako osjećam zov. Pitaš me “Kako se liječi prazno srce, Ishače, prikazo, što je uvijek nanovo izmišlja moja nemoć?”. A ja govorim “Negdje Između dvije krajnosti je lijek, tamo ćeš i mene pronaći, gdje se spajaju pustinja i more, tamo se rađa život, tamo će da iznikne i lijek”.
A ti sviraš pjesmu bez riječi. I svakim novim tonom vidim slike koje vidjeh u trenu kada se moje oko spustilo na tvoje usne. I sve oko mene stvara flashback usana. Onda se zaustavim, uplašim se sopstvenog srca kad zatutnji toliko da osjetim da mu kisika zafali pa krene van i osjetim ugodno gušenje ispod jabučice na vratu.

2

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*