Ponekada je tako tesko progovoriti. Znam taj osjecaj tako dobro da sva cuda svijeda nisu dovoljna da promjene taj rascep uma.
toliko dobro se sazivimo da je svaki govor kao sam sebi da govorimo..
Zamislim se pored nje, naspram onakvog kakav sam. I sve sto bih da tada kazem je previse daledo da bi se reklo.. Previse daleko i duboko u meni da bih dokucio.. Kao voda u dubokom bunaru nad koji se nagnem i osjetim kojom svjezino prosjeca lice, ne mogu da zahvatim vode i iz dlanova joj pruzim da iz njih pije.
a ona cijelo more u sebi… Ali slatko more koje ne moze, kako ni ja, da dohvati u tom trenu i napoji me….
To je cutnja koja boli. Slatko boli…. a rijeci, onako, postanu olovno teske… dok kapi kise nas ne obuzmu i nasmiju, kada se pogledamo….
Zamisli…. kako bez rijeci i dodira covjek se preda… Zamislim da se predam 😀 …