Tuđe u meni ( prilog ne znam koji) (dio biljeski iz Svetske)

Nikada ni manje ni vise nisam trazio od onoga sto je prijeko potrebno. Naspram toga sam pratio svoj put. Najcesca mjera po kojoj sam mjerio bila oni oko mene. Po cesto ne osjecajuci da pripadam njima, tako isto sam osjecao da ne pripadam ni drugima ni trecima. Cine me sretnim oni koji me nazovu svojim i pruzaju mi ruke. Po nekada mislim kako sam u stvari samo to i zelio od drugih ljudi. Ispruzene ruke, a od Boga samo ono koliko sam zasluzio koliko me ne pomjera s moje tacke u kojoj se osjecam sigurnim da moje boje nece izblijediti ili postati ogledalo tudjih boja.

Pruzene ruke necije, uvijek su put kojim mozemo da krenemo. A ko nam to ruke pruza!?

I koji je smisao i sta nude te ispruzene ruke?!

Malo sta od ljudi mozemo dobiti, sem ako od Boga trazili necije ispruzene ruke ili ono sto pruzaju.
Obicno trazimo zadovoljstva i olaksanja u svemu pa i u pruzenim rukama i bicima koja ih pruzaju.

Nekada smo lijeni, nekada slabi, nekada previse nesposobni da nacinimo ista da nam dodje ono sto zelimo, pa trazimo oslonce, trazimo druge da nam pricine zeljeno, trazimo druge da sa njima zajedno gradimo.
meni se i dalje to cini nesigurno. sigurnije je od neizvijesnosti, ali nesigurno u procesu.

Vjerujem da teziti prema onome u cemu mislim da cemo jednog dana biti najbolji je najbolji recept. Jer je to ono sto krece iz nas a ne da dolazi van nas nama. tek onda je to vrhunax zadovoljstva sobom i svime onim sto ucinimo ili izgradimo ili steknemo.
To ipak ne znaci nuzno da treba sebi pripisati zasluge za uspjeh.

Covjek je bice koje od sopstvanog uspjeha cijeni vise tudje zalaganje za njega. Onda kada put svog uspjeha i uspjeh Nekome van sebe, pocinjes vjerovati u Necije zalaganje za tebe i onda je to potpunije zadovoljstvo. Jer nad sobom ili iza sebe osjeca zastitnika i potporu i pomagaca, Nekoga ko se zalaze za nas, osjecamo neciju ljubav nad sobom, a ne samo lagodnosti koje su proizasle iz uspjeha.

Tu negdje je i pronalazak sebe, oslobadjanjem od pripisivanja zasluga sebi je oslobadjanje od ega. a pripisivanje zasluga i pomoci nekome iznad ili iza sebe je dobijanje osjecaja da neko iz ljubavi prema nama daruje nam uspjeh i uspjesnost pred ljudima da bi ljudi prema nama gradili postovanje, a mi uzivali u rezultatima uspjeha.

Tu je negdje put za definisanje ljubavi u najobicnijem smislu, pa tako i u uzvisenom i trancedentnom, duhovnom; kako god to nazvali.

PS za slucaj da ne nastavim o ovome pisati.
ja nisam religiozan, ja sam vjernik, pa iz svoga vjerovanja sam spoznao mnogo, pa se toga pridrzavam.

Negdje procitah, da “su grijesi glavna prepreka za uslisavanje nasih dova”- slazem se. Za dove treba napraviti put kojim ce da dodju do Onoga kome se upucuju. Nasim dovama glavna prepreka je tudji HAK. Tj ogovaranje i komentarisanje tudjih istina i neistina. Nisam alim, ali cvrsto vjerujem da kada se oslobodite tudjeg haka, velika vecina vasih dova ce biti uslisena. posebno oni koji se furaju na vjeru i tudju vjeru i nevjeru osudjuju. Ponavljam milioniti put “kakva je to vjera koja sudi a ne uputi” i zasto to od vjere pravite a istina je da niste sposobni da uputite jer ili niste upuceni ili ne znate nacine. Eto vam… Pozabavite se nacinima i sopstvenom upucenoscu u upucivanje.