Ostao sam im prijatelj, makar duboko u sebi !!!

Šetnja od tišine do samoće i nazad uvijek počne negdje u mraku kada zakucaju premišljanja o onome što je moglo biti i zašto nije i što je bilo i zašto jeste. Tada otpočnem razgovore sa prijateljima o doživljajima, blamažama jednih i drugih, o nerješenim računima, o zaboravljenim zamjerkama i onome što smo trebali jedni drugima zamjeriti. U tim razgovorima obično, i samo u njima, izgovorimo ono što u nekim trenucima smo mislili ili htjeli i mamjeravali.

Sada smo previše daleko i premalo imamo vremena, i kada se sretnemo, da o svemu tome ragovaramo ili dođe na red. Nakon tih nekoliko godina ( skoro deset ) tesko je naći i hrabrosti, da se osjeti ona bliskost za koju smo nekada ginuli. Možda i jednostrano, ali to je sada manje važno. Znači nema ni vremena ni hrabrosti. A možda ne bi bilo ni pristojno, ‘ajd pa znaj.

Kada su se distance počele graditi, počeli smo s manje obziira pominjati jedni druge, bez obzira koliko mislili jedni na druge. A znam da svi skoro jednako mislimo o nama. Bilo nas je dovoljno malo da se za toliko upoznamo i znamo koliko smo sposobni biti zavisni od nečijeg postojanja i oslonca u mislima, da se ne bi osjećali da smo bez prijatelja. Danas i onako ostali smo osamljeni i u svojim tišinama koje se narušavaju samo potrebama koje život hrane, ali i dalje u sebi držimo uspravno ono što život živi u nama.

Srećemo se tu i tamo sa nekom sjetom vodimo razgovore o površnim stvarima koje pokrivaju suštinu, i tek s malo vještine kroz te razgovore provučemo nešto od suštine svih tih prijateljstava, Ipak uspravno pokušavamo stajati jedni pred drugima ne dajući znakove nedostajanja ili bilo čega što bi razgovor odvelo u smjeru koji bi uzazivao nešto tužnjikavo ili provocirao nešto u nama što nas žalosti.
To ostavljamo za see samo. Za te šetnje od tišine do samoće i nazad, negdje u mraku, ili zakovanom pogledu u nedefinisanu tačku u prstoru u kome smo pustili korijenje koje nam ne da vraćanje nazad.